ADA – Americans with Disabilities Act – Američki zakon o osobama s invaliditetom

Riječ uz ovaj materijal

Američki zakon ADA, s pratećim dokumentima o provedbi, ima opseg knjige od dvjestotinjak stranica, pa je ovolik sadržaj nemoguće prikazati u malom sveščiću. Zato smo se, ne ulazeći u analizu bezbroj detalja s opisom konkretnih situacija koje se zakonom reguliraju, ograničili na ono temeljno: na povod i motive za donošenje zakona, kratak opis njegova sadržaja i načela, i na kraju na dio izvješća o učinku zakona u prvim godinama njegove primjene.

Za početak, to bi trebalo biti dovoljno da na ovaj Zakon usmjerimo pozornost kreatora novih hrvatskih propisa iz ove oblasti. Zakon ADA uvodi jedan nov pristup rješavanju problematike osoba s fizičkim i mentalnim oštećenjima. Uvjerljivim argumentima o jednakim ljudskim pravima za svakoga, uz snagu državne prisile koja iza toga stoji, ovaj zakon raspoređuje na čitavo društvo brigu i troškove ostvarivanja pristupačnosti i integracije osoba s invaliditetom.

Zanimanje koje su mnoge zemlje pokazale za američki Zakon, s očitim utjecajem tog Zakona na donošenje i sadržaj Standardnih pravila UN o izjednačivanju mogućnosti za osobe s invaliditetom (1994), jasan su putokaz i za Hrvatsku.

Priredio po izvornim dokumentima s Interneta Andrija Žic.

Preuzeto s CroDeafWeb-a.

Sadržaj

Zašto je zakon ADA donesen i koja mu je svrha?

Kratak prikaz američkog Zakona o osobama s invaliditetom

Izvješće o primjeni, uspješnosti i utjecaju američkog Zakona o osobama s invaliditetom

Zašto je zakon ADA donesen i koja mu je svrha?

Evo što o tome kazuje članak 2. Zakona:

STANJE U ČASU DONOŠENJA ZAKONA

Kongres je ustanovio da…

  • Oko 43,000.000 Amerikanaca ima jedan ili više fizičkih ili mentalnih oštećenja (invaliditeta, nedostataka) a ovaj broj postaje sve većim kako populacija u cjelini postaje starijom;
  • U svojoj povijesti ljudsko društvo pokazuje tendenciju izoliranja i segregacije pojedinaca s invaliditetom i, usprkos nekih poboljšanja, ovakvi oblici diskriminacije pojedinaca s invaliditetom i dalje ostaju ozbiljan i prevladavajući društveni problem;
  • Diskriminacija pojedinaca s invaliditetom održava se na tako kritičnim područjima kao što su zapošljavanje, stanovanje, boravak u javnim prostorima, školstvo, prijevoz, komunikacija, rekreacija, institucionalizacija, zdravstvene službe, glasovanje i pristup javnim službama;
  • Za razliku od osoba koje su iskusile diskriminaciju na temelju rase, boje kože, seksa, nacionalnog porijekla, religije, ili starosti – osobe koje doživljavaju diskriminaciju na temelju invaliditeta često nisu imale zakonskog uporišta za suzbijanje ovakve diskriminacije.
  • Pojedinci s invaliditetom neprekidno susreću različite oblike diskriminacije, uključujući otvoreno i namjerno isključivanje, diskriminacijske učinke arhitektonskih, prijevoznih i komunikacijskih barijera, prakticiranje normi i politike pretjeranog zaštićivanja, postojanje kvalifikacijskih standarda i kriterija koji prouzrokuju njihovo isključivanje, segregaciju i prebacivanje na manje važne službe, programe, aktivnosti, probitke, poslove i ostale potencijalne mogućnosti;
  • Podaci popisa, nacionalnih anketa i drugih studija dokumentiraju da osobe s invaliditetom, kao skupina, zauzimaju inferiorniji status u našem društvu te su ozbiljno prikraćene socijalno, profesionalno, ekonomski i obrazovno;
  • Osobe s invaliditetom su prikrivena i izolirana manjina koja je suočena s restrikcijama i ograničenjima, podvrgnuta tradiciji namjernog neravnopravnog tretmana te stavljena u položaj političke bespomoćnosti u našem društvu, a takav položaj temelji se na posebnostima koje su izvan kontrole ovih osoba pa rezultiraju u stereotipnim pretpostavkama koje nisu točan odraz individualnih sposobnosti takvih pojedinaca ni kako i koliko oni mogu sudjelovati u društvu i davati mu svoj doprinos;
  • Ciljevi Nacije kad je riječ o osobama s invaliditetom jesu da im se osigura ravnopravnost mogućnosti, puno sudjelovanje, nezavisno življenje te ekonomska samostalnost;
  • Trajno postojanje nepoštene i nepotrebne diskriminacije i predrasuda uskraćuje ljudima s invaliditetom priliku da se ravnopravno natječu te iskoriste one šanse po kojima je naše slobodno društvo s pravom glasovito – a to Sjedinjene Države stoji milijarde dolara nepotrebnih izdataka koji su posljedica ovisnosti i neprivređivanja.

SVRHA

Svrha je ovog zakona:

  • Dati jasan i obuhvatan nacionalni mandat za eliminiranje diskriminacije osoba s invaliditetom;
  • Dati jasne, čvrste, dosljedne, prisilne standarde usmjerene na ukidanje diskriminacije osoba s invaliditetom;
  • Osigurati da Federalna vlada igra središnju ulogu u postavljanju standarda koji su ovim Zakonom propisani u korist osoba s invaliditetom; i
  • Izazvati aktiviranje Kongresnih ovlasti, uključujući tu snagu djelovanja 14. amandmana kao i pravo reguliranja trgovine, sa ciljem da se zahvate glavna područja diskriminacije s kojima se danas susreću osobe s invaliditetom.

Kratak prikaz američkog Zakona o osobama s invaliditetom – ADA

Važno: U ovom kratkom sažetku nije bilo moguće iznijeti sve zakonu ADApojmovi izneseni. U nastojanju da tekst bude što kraći, a pravni jednostavnim jezikom koji ne mora nužno biti u, Zakon se opisuje na način svakom pogledu precizan i potpun.

Napomena prevoditelja: Izvornom tekstu sažetka, koji prenosimo s interneta, dodali smo poneko objašnjenje ili dopunu da bismo hrvatskim čitateljima dali jasniju sliku o sadržaju Zakona. Naši dodaci tiskani su u kurzivu.

Proglašen zakonom 26. srpnja 1990, ADA predstavlja opsežan zakonodavni akt kojemu je svrha učiniti američko društvo otvorenijim za građane s invaliditetom.

Zakon je podijeljen u 4 glave:

1. Zapošljavanje (Glava 1). Gospodarstvo se mora pobrinuti za razumne prilagodbe da bi se zaštitila prava pojedinaca s invaliditetom u svim aspektima zaposlenja. Među mogućim promjenama treba biti restrukturiranje poslova, preinake na radnim mjestima i modificiranje opreme.

Među aspekte zapošljavanja obuhvaćen je postupak natjecanja za posao, primanje na posao, plaće, povlastice i sve druge aktivnosti u svezi sa zapošljavanjem. Liječnički pregledi vrlo su precizno regulirani.

Zakon oštro sankcionira sve postupke koji bi mogli negativno utjecati na zapošljavanje i položaj na poslu osoba s invaliditetom. Nije dopušteno ispitivanje ni poseban liječnički pregled kandidata za zaposlenje ili zaposlenih radi provjeravanja imaju li neki invaliditet. Jedino kad su za radno mjesto ima unaprijed određeni standardi i zahtjevi kojima osoba s invaliditetom ne može udovoljiti, a nije moguće uz razuman trošak napraviti prilagodbe (npr. ostvariti mogućnost pristupa, nabaviti telefon za gluhe i dr.) neće biti optužbe za diskriminaciju.

2. Javne službe (Glava II) Javne službe, koje uključuju organe državne i lokalne vlasti, nacionalnu korporaciju za željeznički putnički prijevoz, kao i druge prijevoznike, ne smiju uskratiti osobama s invaliditetom sudjelovanje u korištenju programa i aktivnosti koje su dostupne osobama bez invaliditeta. Osim toga, sustavi javnog prijevoza, kao što su putnički autobusi, moraju biti pristupačni osobama s invaliditetom.

U ovoj glavi Zakona predviđeno je, među ostalim, da javni prijevoznici na redovitim linijama, u slučaju kad se pojedinci s invaliditetom bez tuđe pomoći ne bi mogli koristiti vozilima javnog prijevoza, da za njih osiguraju poseban prijevoz (tzv. „paratranzit”) i druge specijalne službe prijevoza.

Zakon određuje rokove i uvjete za opremanje javnih vozila dizalicama za invalidska kolica i drugom opremom sa ciljem izjednačenja mogućnosti prijevoza. Najmanje jedan vagon u svakom putničkom vlaku mora nuditi mogućnost pristupa invalidima u kolicima.

3. Javni prostori za smještaj i boravak (Glava III) Sve novogradnje i adaptacije moraju biti pristupačne osobama s invaliditetom. Na postojećim prostorima moraju se ukloniti barijere, ako je to bez poteškoća moguće ostvariti. Kao javni prostori računaju se restorani, hoteli, trgovine mješovite robe, maloprodaja itd. kao i privatna prijevoznička poduzeća.

Zakon nabraja praktički sve javne zgrade i prostore: ugostiteljske objekte svih vrsta, kazališta, kina, javne dvorane, predavaonice, trgovine svih vrsta, banke, čistionice, putničke urede, odvjetničke kancelarije, ljekarne, bolnice, muzeje, knjižnice, sve vrste škola i obrazovnih ustanova – od vrtića do sveučilišta, staračke domove, terene za rekreaciju i šport, itd., koji moraju biti pristupačni (osim u slučaju kad bi prilagodbe bile skopčane s nerazmjernim poteškoćama ili troškovima).

Zabranjeno je na bilo koji način diskriminirati pojedince s invaliditetom pri korištenju bilo kojih javnih službi, usluga, smještaja, prostora, olakšica. Sve ove pogodnosti daju im se koliko je više moguće u integriranim uvjetima i pojedincu se ne smije braniti korištenje općih mogućnosti ni onda kad postoje specijalni kapaciteti za osobe s invaliditetom.

Svako vozilo privatnika koje služi za prijevoz na određenim rutama, ako ima više od 16 mjesta, mora imati mogućnost pristupa invalidima, uključujući kolica.

Razina svih usluga ne smije biti niža nego za ostale korisnike.

Kod svih novogradnji i adaptacija određena su norme za pristupačnost.

Odgovarajuća dizala obvezna su za zgrade s tri i više katova s površinom kata od najmanje 3000 četvornih stopa (280m2 – a za robne kuće i slično, bez obzira na navedene uvjete.

Ustanove ne smiju kupovati ni iznajmljivati karavan vozila i sličnih vozila koja služe za prijevoz putnika (osim običnih automobila) ako nemaju mogućnost prijevoza invalida.

Osobe koje vode bilo kakve tečajeve, pripremaju kandidate za vozačke i druge ispite, za polaganje ispita u srednjih i visokim školama, za stručne ispite i dr. mora omogućiti pristup i obuku osobama s invaliditetom.

4. Telekomunikacije (Glava IV) Telekomunikacijske kompanije koje pružaju telefonske usluge javnosti moraju imati relejnu službu za osobe koje rabe telekomunikacijske sprave za gluhe („telefone za gluhe”) ili slične aparate.

Relejna služba prihvaća tipkane poruke s telefona za gluhe i prenosi ih govorom telefonskim pretplatnicima zdrava sluha – ili obrnuto. Zakon propisuje da ove službe funkcioniraju 24 sata svakog dana, a korisnici ne smiju plaćati više nego što bi u odnosu na normalno komuniciranje govorom platili s obzirom na vrijeme, udaljenost i dr. Relejne službe povezuju se na čitavom teritoriju SAD što omogućuje telefoniranje u cijeloj zemlji.

Svaka javna televizija emitira neku obavijest koju daje i koja se financira od strane neke ustanove ili organa Federalne vlade mora tu obavijest dati i skrivenim natpisima (titlovima).

5. Razno (Glava V) Sadrži odredbe kojima se zabranjuju bilo (a) prisila ili prijetnja ili (b) odmazda osobama s invaliditetom ili onima koji žele pomoći osobama s invaliditetom kod ostvarivanja njihovih prava po zakonu ADA.

U ovoj glavi se među ostalim određuje da propisi o pristupačnosti obvezuju i prirodne rezervate i slične ustanove za zaštitu prirode da osiguraju pristup osobama s invaliditetom.

Transvestiti se ne smatraju osobama s invaliditetom u smislu ovog zakona. Osobe koje se ilegalno drogiraju također nisu kategorija na koju se Zakon odnosi. Ali nisu isključeni oni koji su uspješno prošli program rehabilitacije i više ne uzimaju drogu.

Homoseksualnost i biseksualnost ne ulaze u definiciju termina „invaliditet”. U kategoriju osoba s invaliditetom ne ubrajaju se osobe kod kojih su prisutni seksualni poremećaji raznih vrsta, kleptomanija, piromanija i dr.

Isključeni su i alkoholičari kojih zbog uživanja alkohola ne mogu biti zaposleni ili su svojim ponašanjem prijetnja imovini i sigurnosti drugih građana.

Zaštita zakonom ADA primjenjuje se u prvom redu, ali ne isključivo, na „invalidne” osobe. Pojedinac je „invalidan” ako za nj vrijedi barem jedan od sljedećih uvjeta:

  • Da ima fizičko ili mentalno oštećenje koje bitno ograničava jednu ili više životnih aktivnosti,
  • Ako je kod njega bilo registrirano takvo oštećenje,
  • Ako se za njega pretpostavlja da ima takvo oštećenje.

Među ostale pojedince koji su zaštićeni u određenim okolnostima uključeni su: 1) oni koji su povezani s osobom za koju je poznato da ima invaliditet, npr. roditelji, i 2) oni koji su pod prisilom ili su podvrgnuti odmazdi zbog toga što su pomagali osobama s invaliditetom da bi afirmirale svoja prava po zakonu ADA. Dok se odredbe ADA u vezi sa zapošljavanjem primjenjuju na poslodavce koji imaju petnaest ili više zaposlenih, odredbe o javnim prostorima vrijede za gospodarske subjekte bez obzira na broj zaposlenih. Državne i lokalne vlasti obuhvaćene su bez obzira na opseg.

Izvješće o primjeni, uspješnosti i utjecaju američkog Zakona o osobama s invaliditetom

Gledišta iznesena u ovom izvješću ne moraju nužno biti gledišta Državne uprave, jer ovaj dokument nije bio podvrgnut postupku revizije od strane Izvršnog odjela A-19.

26. srpnja 1995.

Predsjedniku SAD
Bijela kuća
Washington, DC 20500

Poštovani Predsjedniče:
Nacionalno vijeće za invalidnost sa zadovoljstvom vam podnosi ovo izvješće pod naslovom Glasovi Slobode: Amerika govori o zakonu ADA.

Po nalogu Kongresa Nacionalno vijeće za invalidnost dobilo je obvezu da prikupi informacije o primjeni, uspješnosti i utjecaju Zakona o osobama s invaliditetom. Ovo izvješće opisuje primjenu ovog međašnog kamena u zakonodavstvu građanskih prava iz perspektive građana s invaliditetom svih 50 država, Saveznog distrikta Columbia i Američkih djevičanskih otoka.

Tijekom proteklih nekoliko mjeseci Vijeće je imalo susrete s tisućama ljudi s invaliditetom, sa članovima njihovih obitelji, s poslovnim ljudima i javnim službenicima. Naš opći zaključak nakon svih ovih susreta jest, da ADA počinje stvarati pozitivne i, ponekad, dramatične promjene u životu osoba s invaliditetom. Međutim, s obzirom što ima mnogo područja gdje zadovoljstvo još nije postignuto, a znajući da je vrijeme od kada je Zakon na snazi još relativno kratko, jasno je da su potrebni dalji napori da bi se javnost upoznala sa Zakonom, dobila pouku i objašnjenje o područjima koja Zakon pokriva i o njegovim odredbama, te da se osiguraju potrebni resursi za poticanje dobrovoljne primjene i osiguranje učinkovite prisile.

U ovom izvješću bavimo se i nekim mitovima koji su se pojavili u pogledu zakona ADA. Kao i svi drugi zakoni koji se odnose na mučnu temu predrasuda u našem društvu, i ADA je doživjela napadaje. Ovo izvješće, koje opisuje stvarna životna iskustva tisuća građana s invaliditetom kao i sva pouzdana istraživanja o ovoj temi, pobija ove mitove.

Danas, kad spominjemo – i slavimo – petu obljetnicu ADA, ponovno potvrđujem naše nepokolebivo zalaganje da se jednakost šansi, puna participacija, nezavisno življenje i ekonomska samostalnost ostvari u životu američkih građana s invaliditetom. Pod vašim vodstvom, pouzdajemo se da ćemo nastaviti graditi Ameriku u kojoj svi građani imaju jedan pristup ostvarivanju ovih važnih ciljeva.

Uz iskreni pozdrav,
Marca Bristo, predsjedavajuća

(Ovo isto pismo poslano je Pro Tempore Predsjedniku Senata i Predsjedavajućem zastupničkog doma)

ČLANOVI I OSOBLJE NACIONALNOG VIJEĆA ZA INVALIDNOST
ČLANOVI: Marca Bristo, predsjedavajuća, John, A.Gannon, zamjenik predsjedavajućeg, Yerker Andersson, Elis B.Bodron, Larry Brown, Jr., John D.Kemp, Ela Yazzie-King, Audrey McCrimon, Bonnie O’Day, Lilliam R. Pollo, Debra Robinson, Shirley W. Ryan, Michael B. Unhjem, Rae E. Unzicker, Kate P.Wolters.
OSOBLJE: Speed Davis, izvršni direktor, Billie Jean Hill, specijalist za program, Jamai Mazrui, specijalist za program, Mark S. Quigley, specijalist za odnose s javnošću, Brenda Bratton, izvršna tajnica, Stacey S.Brown, pomoćnica osoblja, Janice Mack, administrativna službenica.

Sažetak

Tijekom pet godina koje su prošle od kada je proglašen zakon ADA, Nacionalno vijeće za invalidnost pratilo je napredak njegove primjene. Između veljače i lipnja 1995, u duhu svog zauzimanja za građane s invaliditetom ove zemlje, Vijeće je pohodilo svih 50 država, Federalni distrikt Columbia i Američke djevičanske otoke da bi saznalo koliko je zakon ADA bio učinkovit u osiguravanju jednakih mogućnosti, punog sudjelovanja, nezavisnog življenja i ekonomske samostalnosti američkih građana s invaliditetom.

Susrećući tisuće ljudi s invaliditetom, kao i članove njihovih obitelji, poslovne ljude i javne djelatnike, Vijeće je otkrilo da je zakon ADA donio stvaran, konkretan napredak. Izvješće koje slijedi dokumentira stvarne promjene u životu stvarnih ljudi. Pokazuje ovo:

Ljudi s invaliditetom ponosni su što su ravnopravni američki građani.

Djeca i mladež s invaliditetom ohrabrena su da idu u školu, da sudjeluju i uče od svojih zajednica i da se pripremaju za zaposlenje.

Odrasli s invaliditetom otkrivaju smanjenje barijera zapošljavanju i veću slobodu u putovanjima i kretanju u njihovim zajednicama pa postaju redovite kupci u pristupačnim im radnjama.

Obitelji su potaknute da se drže skupa i da u potpunosti sudjeluju u životu svojih zajednica.

Gospodarski subjekti mijenjaju svoju politiku, svoje prostorne uvjete i svoje stavove.

Sela, gradovi, okruzi i države na ljude s invaliditetom gledaju kao na prave građane.

Svijest u javnosti o potrebama, doprinosu i pravima osoba s invaliditetom značajno je porasla. Ljudi s invaliditetom još su daleko od onoga što im ADA obećava, ali počinju se mrviti diskriminacija, dezinformacije, stereotipi i prostorne barijere, što se sve nagomilalo kroz tisućljeća ljudske povijesti. Jedina i najveća barijera uspješnoj primjeni ADA i dalje su mitovi koji su stvoreni u pogledu zahtjeva, troškova i očekivanog učinka ovog zakona. Čitavom Amerikom građani svjedoče da je nakon rušenja ovih mitova primjena zakona bila relativno laka a rezultati blagotvorni. Publiciranjem ovog izvješća mi se nadamo da ćemo se suprotstaviti ovim mitovima i pokazati neizmjeran pozitivni utjecaj koji ADA može dati da se stvori jedna bolja Amerika za sve nas.

Uvod

Američki zakon o osobama s invaliditetom pet godina nakon donošenja.
Vrijeme kada treba razmisliti.

26. srpnja l990. potpisao je predsjednik George Bush Zakon o osobama s invaliditetom (ADA) izjavljujući: „dajmo da se sramotni zid isključivanja konačno razmrvi i sruši”. Danas, pet godina kasnije, sve su glavne odredbe zakona ADA dale rezultate, a značajni napori javnog i privatnog sektora učinili su da poraste svijest u javnosti o Zakonu te da se educiraju glavni čimbenici na koje se Zakon odnosi. Pet godina nakon stupanja na snagu ovog povijesnog zakonodavnog akta važno je utvrditi jesu li osobe s invaliditetom počele (ili nisu) ostvarivati ciljeve ADA (jednakost šansi, puno sudjelovanje, neovisno življenje i ekonomska samostalnost).

Iako pet godina uistinu nije vrijeme u kojem bi se moglo očekivati potpuno postizanje ovih dalekosežnih ciljeva, ipak to razdoblje čini dovoljan vremenski okvir da se ustanovi u kojem su stupnju napori na primjeni zakona rezultirali uspjehom u pravcu dugoročnog uspjeha. Bez ovakve „opipljive provjere” moglo bi se dogoditi da obećavajući pristupi koji se sada prakticiraju ostanu nezapaženi pa izgube podršku, ili pak da pogrešna nastojanja u primjeni udalje državu od postizanja ciljeva Zakona.

Osim toga, kao što je slučaj sa svakim zakonom koji nastoji definirati i unaprijediti ljudska prava, zakon ADA bio je izvrgnut različitim kritikama objavljenim u popularnim medijima. Istraživanje pokazuje da se velika većina ovih kritika bazira na informacijama koje su ili pogrešne ili usredotočene na ekscesne situacije. Na primjer, bilo je optužbi kako će provedba zakona ADA dovesti do bankrota američkog gospodarstva. Međutim, nije bilo izvještaja ni o jednom jedinom takvom slučaju, niti je do toga moglo doći, s obzirom na fleksibilan test u odredbama ADA o razumnim prilagodbama i neprimjerenom opterećenju.

Bilo je i optužbi, naročito na području zapošljavanja, da će ADA zemlju poplaviti sudskim postupcima. Međutim, nakon pet godina i blizu 45.000 tužbi, Komisija za jednake mogućnosti u zapošljavanju (EEOC), kao agencija kojoj je zadatak osigurati provedbu propisa o zapošljavanju ovog Zakona, izvješćuje da je velika većina ovih tužbi bilo ili povučeno ili riješeno bez suda. Ustvari, tijekom trogodišnjeg djelovanja prisile samo je 71 sudski postupak pokrenut na temelju ADA. Samo 20% slučajeva kojima se bavio EEOC odnosi se na postupke što imaju veze s ADA. Umjesto da potiču sudske postupke, mehanizmi prisile ADA daju kao rezultat iznenađujuće malen broj stvarnih parnica, osobito kad se uzme u obzir područje koje ADA pokriva (približno 660.000 poslodavaca u cijeloj zemlji).

Treba se zato zapitati odražavaju li stvarnost otrovna pisma urednicima ili urednički komentari koji se povremeno pojavljuju u nacionalnim novinama; ili je prvenstveno razlog u tome što je zakon ADA prihvaćen, a to je i obračun s predrasudama i diskriminacijom s kojima su se povijesno suočavali ljudi s invaliditetom. Očito je važno da se ova pitanja istraže i da sudovi o vrijednosti ovog zakona budu temeljeni na stvarnosti, a ne na kazuistici.

Ovaj problem važan je za tvorce politike u cijeloj zemlji, a važan je za ljude s invaliditetom cijelog globusa. Na dan kad je potpisao ADA, predsjednik Bush je primijetio:

Ovaj povijesni čin prva je na svijetu obuhvatna deklaracija jednakosti za ljude s invaliditetom na zemaljskoj kugli. Prihvaćanje tog zakona učinilo je Sjedinjene države vodećom zemljom u ovom pitanju ljudskih prava.

U cijelom svijetu vlade su izrazile zanimanje za usvajanje zakonodavstva sličnog zakonu ADA. Zbog toga je još važnije da se obavi precizno, na stvarnim činjenicama temeljeno, istraživanje.

Trajan interes za ADA Nacionalnog vijeća za invalidnost

Kao čimbenik koji je prvi predložio donošenje ADA, Nacionalno vijeće za invalidnost (NCD) najviše se zanima da dozna koliko njezina preporuka Kongresu iz godine 1986. da se donese sveobuhvatni zakon koji zahtijeva jednake mogućnosti za pojedince s invaliditetom, sa širokim područjem djelovanja i jasnim, dosljednim i prisilnim standardima koji zabranjuju diskriminaciju temeljenu na hendikepu dovela do pozitivnih promjena.

Nakon stupanja na snagu zakona ADA, Kongres je Nacionalno vijeće učinio odgovornim za prikupljanje informacija o primjeni, uspješnosti i utjecaju zakona. Do danas je Nacionalno vijeće vrlo savjesno pratilo Zakon i objelodanjivalo svoje nalaze. Prema svojoj obvezi, Vijeće je davalo Predsjedniku, Kongresu i američkoj javnosti različita izvješća u pogledu primjene ADA:

ADA Watch: Godina prva – Izvješće Predsjedniku i Kongresu o napretku u primjeni ADA (1993). Svrha ovog izvješća bila je da pruži prvu ocjenu je li ADA „krenula” u prve etape svoje primjene.

Promicanje ciljeva ADA istraživanjem politike u svezi s invalidnošću u devedesetim godinama (1993) dokument je nacionalnog foruma vodećih na polju istraživanja politike invalidnosti, uključujući njihovu orijentaciju kako odrediti stupanj napretka koji je učinjen u postizanju ciljeva ADA tijekom dalje primjene.

ADA: Omogućiti jednak pristup Američkom snu (1995) izvijestio je o rezultatima dva sastanka stručnjaka za javnu politiku na razini pojedinih država i čitavih Sjedinjenih država u pogledu primjene ADA danas, ono što je naučeno i buduća strategija za napredak u prilagođivanju Zakonu.

Razmatrajući kakav bi način pristupa zakonu ADA bio najbolji s gledišta kontrole primjene, Vijeće je zaključilo da bi jedan obuhvatni, na iskustvima korisnika temeljen pristup, mogao pružiti najizravniju i najpouzdaniju provjeru dosadašnje učinkovitosti zakona. Ovaj zaključak Vijeće je stvorilo na temelju preporuka prijašnje konferencije o ADA, kao i na sve većem oslanjanju na „zadovoljstvu korisnika” kao glavnoj varijabli mjerenja pri određivanju kvalitete inicijativa u javnoj politici.

Provedene su brojne studije koje detaljno opisuju primjenu materijalnih odredbi Zakona. Ove su studije pružile vrijedne informacije i preporuke u pogledu kontinuirane primjene zakona. Međutim, vrlo malo podataka ima o općem utjecaju zakona na kvalitetu života, kako to doživljavaju građani. Je li se sramotni zid isključivanja s bukom srušio? Ako jest, u kojoj mjeri? Gdje su najveći prodori? Pa ako se zid i srušio, je li došlo do strke da bi se ponovo sastavili razbacani dijelovi? Sve u svemu, je li ovaj zakon doveo do bilo kakve stvarne promjene u kvaliteti života kako je vide osobe s invaliditetom? I šira javnost?

Turneja i sastanci po gradovima SAD

Da bi se dobila jasnija slika napretka u pogledu ovih važnih pitanja, Vijeće je zaključilo da posjeti svaku od 50 država, Savezni distrikt Columbia i američke Virginske otoke. Namjera je bila čuti izravno od korisnika i svih onih koji imaju veze s primjenom ADA u kojoj mjeri je zakon utjecao na kvalitetu njihova života. Putem ovog ozbiljnog i značajnog napora, Vijeće se nadalo da će ocijeniti je li i u kojoj mjeri ADA izmijenila narav američke kulture. Je li jedno društvo u kome se osobama s invaliditetom povijesno nisu davale jednake mogućnosti, već su bile isključivane i držane u ovisnosti, postalo društvom u kome te osobe imaju jednake šanse, uključene su i imaju puna prava, kako socijalno tako i ekonomski?

Osim toga Vijeće je pokušalo shvatiti narav prigovora koje iznose kritičari ADE u kontekstu stvarnih životnih iskustava osoba s invaliditetom na koje se Zakon odnosi. Izvještaj koji slijedi pruža sažetak nalaza vijeća u pogledu ovih bitnih pitanja. Ovi nalazi temelje se na rezultatima sastanaka u gradovima koji su održani u svih 50 država te u Saveznom distriktu Columbia i američkim Virginskim otocima između veljače i lipnja 1995. Ovi sastanci privukli su aktivno sudjelovanje tisuća zainteresiranih građana, od kojih su većina bili osobe s invaliditetom, ili članovi njihovih obitelji odnosno zagovornici. Putem ovakvog korisničkog pristupa dobili smo informacije o nekim značajnijim pitanjima ADA koja se odnose na rezultate: je li ADA zaista dovela do veće prostorne pristupačnosti? Osjećaju li osobe s invaliditetom u većem stupnju ravnopravniji odnos u pogledu dobivanja i zadržavanja zaposlenja? Je li ADA popravio komunikaciju između ljudi s invaliditetom i neinvalidnih osoba? Osjećaju li osobe s invaliditetom da im je sada lakše kretati se u njihovim mjestima i gradovima? Smatraju li se uistinu osobe s invaliditetom integralnim dijelom zajednica u kojima žive? Mogu li u 1995. godini osobe s invaliditetom imati ista očekivanja kao i drugi ljudi u njihovim zajednicama u pogledu života, rada, putovanja, komuniciranja, sudjelovanje i općenito se ugodno osjećati u svojim lokalnim zajednicama? Naši rezultati slijede.

SAŽETAK GLAVNIH NALAZA ADA: Olakšana prostorna pristupačnost

Nema tome dugo, veoma je malo mjesta bilo pristupačno osobama s invaliditetom. Ali danas je drugačije… ljudi s invaliditetom mogu sada izlaziti u svijet (Don Holder, Florida).

U svakoj američkoj državi korisnici svjedoče da je zakon ADA stvorio veću pristupačnost fizičkoj okolini u proteklih pet godina. Korisnici su veoma potanko govorili o važnim promjenama koje su se zbile zahvaljujući zakonu ADA, spominjući povećanu pristupačnost praktički u sve vrste prostora. Neki su javili o čitavim zakonodavstvima koja su dragovoljno prihvatila zakon ADA:

U okrugu Hall su javna knjižnica, sud, znanstveni centar, zgrada školskog odbora pa i zemljišni ured postali pristupačni. Da nije bilo ADA ni jedan od pristupa ovim zgradama ne bi bio učinjen (Stephanie Wells, Georgia).

Instaliramo rampe i kosine do 15 glasačkih mjesta u okrugu Davidson. Kako imamo skučeni proračun, izborna komisija se dogovorila sa studentima Sveučilišta Vanderbilt da ovo izgrade tijekom proljetnih praznika. Arhitekti su poklonili svoje vrijeme da izrade nacrte. Trošak za okrug? Samo cijena materijala. Instalirali smo telefone za gluhe u izbornim prostorijama pa nastojimo sve dužnosnike i službenike glasačkih mjesta uputiti u probleme invalidnosti (Michael McDonald, Tennessee).

Jedan gradić države New York, Tuckahoe, sa 6000 žitelja, osvojio je nagradu Nacionalne udruge za invalidnost (NOD)za prvo mjesto u iznosu od 3.500 dolara za izvanredne napore u primjeni ADA. Matthew Marino, žitelj Tuckahoe, izvijestio je da su u gradu instalirana slušna pomagala u prostorijama za sastanke, u sudnicama, u općinskom središtu. Zvučni prometni signali instalirani su, a gradske novine mogu se kupiti na audio kaseti. Javne zgrade su izvana i iznutra adaptirane da se omogući pristup invalidskim kolicima. Stube su uklonjene čak u sudnicama za mjesta porotnika i sudaca. Ali najneobičniji se naš uspjeh odnosi na to što periodički šaljemo anketni list žiteljima tražeći od njih da identificiraju bilo koji invaliditet koji imaju oni ili članovi njihovih obitelji a osoblje hitne pomoći trebalo bi s tim biti upoznato u slučaju nekog problema. Odgovori se unose u računalo pa prilikom pozivanja telefona 911 za hitnu pomoć policija odmah ima informaciju. Druge su općine slijedile naš primjer a naša lokalni tisak, kao i New York Times izvijestile su o tome. Tuckahoe će novac dobiven nagradom potrošiti za „računalo koje govori” za lokalnu javnu knjižnicu (Matthew Marino, New York).

Drugi su korisnici govorili kako su im odredbe o pristupačnosti zakona ADA omogućile da rade:

Kao odvjetnik moram svakog dana dolaziti na sud. Zahvaljujući ADA, zgrada sada ima rampu i automatska vrata (Graham Sisson, Alabama).

Putujem diljem države poslom, a to ne bih mogao bez zakona ADA. Prije 20 godina ni jedne od ovih prilagodbi nije bilo (Dianne Grace, Washington).

Osim toga mnogi su pojedinci izvijestili da je primjena ADA ljudima s invaliditetom omogućila dalje školovanje, na taj način povećavajući njihove mogućnosti za zaposlenje.

Sveučilište Sjevernog Texasa ugradilo je automatska vrata, dizala, kose rubnike i druge prilagodbe koje čine pristupačnijim prostore škola (Johnny Martinez, Texas).

Moj sin sada je brucoš na Sveučilištu Istočnog Kentuckyja, zahvaljujući kosinama i pristupačnijim zgradama. Grad Richmond, Kentucky, gdje se sveučilište nalazi, također je postao pristupačnijim. Moj sin više nije autsajder. Može sudjelovati na aktivnostima u i izvan zgrada u okviru sveučilišta, zahvaljujući ADA (Mary Anne Westerdale, Kentucky).

Primjena ADA dovela je do toga da osobe s invaliditetom dobiju pristup u svakovrsnije prodavaonice i robne kuće. Na primjer, veći broj govornika na sastanku u državi Maine izvijestilo je da je kupovanje postalo mnogo lakšim zahvaljujući automatskom otvaranju vrata, širim prolazima i širim blagajničkim izlazima, kao i da je osoblje trgovina sada spremno uzeti olovku i notes u komuniciranju s gluhim kupcima. Govornici na drugim sastancima ovo su također naglasili. Na sastanku za državu Virginija veći broj govornika spomenuo je da lanac robnih kuća Wal-Mart, svojom politikom da učini sve svoje robne kuće pristupačnima, predstavlja primjer koji trebaju slijediti ostali trgovci.

Dolazim svojim kolicima do mjesnog Wal-Marta i kad sam jednom tamo nema problema s ulaženjem i kupovanjem. Uvijek je pri ruci netko od zaposlenih kad osoba s invaliditetom treba neku pomoć pri kupovanju u Wal-Martu (Juanita Blake, Virginia).

U Wisconsinu čuli smo ovo:

Prije zakona ADA nisam mogao sa kćerkom ići kupiti njezinu haljinu za njen prvi odlazak na koncert. ali stvari su se promijenile i nedavno sam s njom kupovala za nju haljinu za intervju radi zaposlenja (Shelley Peterman Schwarz, Wisconsin)!

Odredbama ADA o pristupačnosti mnogi zahvaljuju što mogu sa članovima svoje obitelji sudjelovati u priredbama u njihovim lokalnim zajednicama, i to često po prvi put.

Prije nego je donesen zakon ADA, moja obitelj nije nikamo mogla ići zajedno, zbog kolica moje mama. Ali sada je moguć pristup na mnoga mjesta pa možemo izlaziti skupa, kao obitelj. Radujemo se što imamo taj zakon (Kristopher Hazard, Tennessee).

Vidim očima svog oca kakav je napredak zakon ADA donio. U prošlosti moja obitelj nije mogla ići van na ručak, ako prije toga jedan član obitelji nije otišao u restoran da bi provjerio mogu li kolica moga oca kroz ulazna vrata. Nekada smo morali ulaziti na stražnji ulaz. Danas je mnogo lakše. Zahvaljujući zakonu ADA mnogo je više mjesta pristupačno (Cathy Ames, Oklahoma).

Drugi govornici iskazali su zadovoljstvo što su im odredbe o pristupačnosti zakona ADA otvorile jedan novi svijet: putovanja. Bila to poslovna putovanja ili radi odmora, ljudi s invaliditetom vide kako je danas lakše naći pristupačne hotele:

Hotel Park čini sve da bi svoje usluge učinio jednako dostupnim osobama s invaliditetom kao i svima ostalima. Prvi put kad je došla skupina u hotel pa je bila potreban pribor za osobe oštećena sluha hotel je to iznajmio od drugog hotela. Zatim smo kupili svoje vlastite aparate, prema savjetima nekih gosti oštećena sluha. Danas Hotel Park ima telefone za gluhe, vibracijske sprave za buđenje, televizore sa skrivenim teletekst titlovima, jelovnika na brailleu, procedure za evakuaciju u slučaju opasnosti, te niz soba u koje se može invalidskim kolicima. Kadgod rezerviramo za sastanak neke organizacije nabavimo specijalnu opremu koja je potrebna, ukoliko je već nemamo. Na recepciji osoblje je upućeno kako se pomagala koriste…A naše poslovanje se malo i povećalo kao rezultat našeg rada s invalidnim skupinama (Gary Tidmore, Wisconsin).

Na kraju, govornici su na svim sastancima izražavali zadovoljstvo što su im šport i rekreacija sve dostupniji, što rezultira ne samo u boljoj fizičkoj kondiciji već nudi sve više prilika za susrete s novim prijateljima u svim krajevima Amerike.

Tri stepenice i nepristupačne toaletne prostorije sprečavali su mi da uživam u mjesnom rekreacijskom centru sa mladima moje dobi. Ali renoviranje koje je stajalo par stotina dolara učinilo mi je ova mjesta pristupačnima i sada mogu igrati i voziti se čamcem kadgod želim (Carl Burnett, Maine).

John je želio sudjelovati u treningu dizanja utega, ali nije mogao dolaziti na mjesto vježbi, jer se nalazi na strmom brijegu sa stazom posudom tucanikom, pa se kolicima tamo nije moglo. Nisam uspijevao školu navesti da omogući pristup, sve dok mi zakon ADA nije dao zaleđe. (Linda Hawkins, Georgia)

Zabavni park sada ima rampe pa moj sin može tamo ići igrati se sa svojim bratom… Nije bio velik posao napraviti adaptacije radi pristupačnosti, ali bez ADA promjene ne bi bilo. (Laurie Brink, Maine).

Budućnost izgleda sve svjetlija u pogledu pristupačnosti športa i rekreacije:

Na poluotoku Kenai ovog su ljeta napravljena dva gata za ribarenje i pristajanje čamaca. To se dogodilo zahvaljujući zakonu ADA. Znam i jednog čovjeka koji je svoj ribarski čamac prilagodio da bude pristupačan. Bilo je toliko ljudi koji su željeli poslužiti se njegovim čamcem da je shvatio kako mu se adaptacijom povećao posao (Jim Beck, Alaska).

Već smo dobili priloge u ukupnom iznosu od 110.000 dolara za Stazu slobode (igralište s pristupom). To igralište neće biti posebno namijenjeno djeci s tjelesnim oštećenjem, već će se tamo sva djeca moći zabavljati (Kenny Violette, Oklahoma).

Ovim projektom je 100 jutara pretvoreno u park s pristupom. Tamo će biti pristaništa i gatovi kamo se može kolicima. Blizu ribnjaka bit će pristupačan teren za čišćenje i kuhanje ribe. Bit će pristupačnih kabina, čarter izleta i poseban botanički vrt gdje slijepi mogu uživati upoznavanjem bilja opipom. Planiramo i pristupačnu označenu stazu od parka do Jean Lafitte Nacionalni povijesnog parka, udaljen oko dva kilometra (Mary LeBlanc, Louisiana).

Sumirajući, makar ciljevi pristupačnosti po ADA još nisu cijelu zemlju zahvatili, govornici na sastancima diljem zemlje izvijestili su da je primjena ADA dovela do općeg poboljšanja pristupačnosti:

Dok nije donesen zakon ADA svaku šetnju u grad trebalo je strateški isplanirati. Kojim ulicama krenuti bez straha da me neki auto ne udari? Postoje li pješačke staze, ima li auto prilaza do kuća? Koliko ću dugo morati hodati izvan svog puta da bih mogao prijeći ulicu? Nije ni potrebno kazati da je svaki izlazak bio pustolovina… A na kraju, po dolasku u gradski centar, možda ću otkriti da trgovina nema pristupa. Mogao bih tada samo sjediti na ulazu a da mi prijatelj ili službenik donese robu… Mnogo toga još trebamo napraviti, ali zahvaljujući zakonu ADA mogu ulaziti u sve više i više javnih prostora. Sve više je rezerviranih parking mjesta, pristupačnih ulaza, širih prolaza i pristupačnih nusprostorija (Michelle Campbell, Kansas).

Kad nismo imali ADA teško je bilo uvjeravati poslovne ljude… da prihvate fizički hendikepirane ljude poput mene, koji se služe invalidskim kolicima. Ali od tada… ljudi su počeli shvaćati da potrošači koji imaju tjelesno oštećenje više nisu izolirani već integrirani u društvo.

Banke su montirale električna vrata, spustile tezge i šaltere, postavile rampe;

Restorani su prerazmjestili sjedala i proširili kabine WC za ulaz kolicima;

Supermarketi i druge trgovine proširile su prolaze i linije blagajni;

Mnoga javna šetališta povećala su mjesta za parking, dodala kose rubnike, i napravila pristupačne WC.

Kod gradnji, sada moraju uvijek voditi računa o tome da kod renoviranja postojećih ili gradnje novih zgrada naprave prilagodbe. Hoteli su neke svoje jedinice adaptirali za primanje putnika s invalidskim kolicima;

U cestogradnji… uklanjaju se stari rubnici pločnika i zamjenjuju novima, kosima (Ronald Giovagnoli, New Hampshire).

ADA: Povećane mogućnosti zapošljavanja

Jednostavno rečeno, zakon ADA mi je omogućio da se vratim u redove zaposlenih prošlog lipnja. Nakon šest godina primanja invalidskih potpora, opet sam dobio plaću za rad. Čovjek se tako osjeća mnogo bolje nego primajući državnu pomoć (Michael R. Todd, Kansas).

Kakav je bio utjecaj ADA na moj život? Jutros sam ustao iz kreveta i otišao na posao. Bez ADA to se ne bi bilo dogodilo (Paul Gowens, Nevada).

Jedna od najvećih nada koja je izražena u vrijeme donošenja zakona ADA godine 1990 bila je da će primjena Zakona dovesti do značajnog povećanja zapošljavanja osoba s invaliditetom:

Ovisnost povećava troškove državnih davanja, smanjuje naš bruto nacionalni proizvod i smanjuje prihode federalne vlade.. Građani s invaliditetom žele raditi… žele biti produktivni, sami se uzdržavati i plaćati porez kao ostali građani. Zakon ADA daje nam to dostojanstvo i to pravo (Bivši kongresmen Tony Coelho, 1990).

ADA će ljudima dati moć da upravljaju svojim životima. Dovest će do ušteda Savezne vlade. Dok ljudima omogućujemo da budu nezavisni, da upravljaju svojim životima, da dobiju zaposlenje, vlastite prihode, vlastitu kuću, prijevoz, građani koji plaćaju porez neće trebati trošiti znatne svote za alternativna rješenja (Bivši kongresmen Steve Bartlett, 1990).

Po riječima govornika na sastancima diljem zemlje, ADA počinje graditi temelje povećanih mogućnosti zapošljavanja za ljude s invaliditetom smanjujući diskriminaciju putem definiranja koji su bitni elementi za obavljanje posla, promičući pošten postupak pri natjecanju za posao te omogućujući razumne prilagodbe radnih mjesta. Više od svega, ADA je učinio to da poslodavci iznova razmotre koji su bitni elementi potrebni za obavljanje određenog posla.

Jerry Droll opisao je poslodavca koji je htio zaposliti slijepu ženu, jer je na testiranju pokazala bolje rezultate od drugih Kandidata. Ali se zabrinuo kako ona neće moći brojati novac u blagajni. Ali kad je razmislio kako ovaj posao traži samo jedan sat svaka dva tjedna, odlučio je da je zaposli. Poslodavac je shvatio da ovaj mali dio posla nije bitan element tog radnog mjesta. Ona je bila sposobna obavljati sve bitne zadatke, zato ju je zaposlio (Jerry Droll, Ohio).

Tad Childs, direktor IBM Programa za radnu snagu, poslao je pismo na sastanak u kome je napisao kako je ADA pozornost njegove kompanije skrenuo na koncept „bitnih funkcija”:

Željeli smo biti sigurni da djelujemo u skladu s ovim zakonodavstvom koje znači prekretnicu. IBM je izmijenio svoju politiku u pogledu ispitivanja kandidata i liječničkih kontrola, da bismo to uskladili sa zakonom. IBM je razvio obuhvatni program obuke o zakonu ADA za sve svoje rukovodeće osoblje, a svi poslovođe obučeni su da se u svakodnevnom radu bave problemima invalidnosti. Zapošljavamo talentirane ljude koji posjeduju vještine i potencijal, a slučajno imaju invaliditet. Pun i ravnopravan pristup srce je zakona ADA (Tad Childs, California).

Drugo, ADA osigurava pošten odnos u pogledu kvalifikacija te u postupku primanja na posao, reducirajući predrasude prema kandidatima koji imaju invaliditet zbog same činjenice što imaju invaliditet:

Prije zakona ADA moglo se dogoditi da dođem na razgovor i da mi poslodavac kaže: „Nećemo vas zaposliti jer ste invalid” i ja protiv toga nisam imao nikakva pravna sredstva (Tim Harrington, Ohio).

Zračna luka Dallas-Fort Worth odbacila je arbitrarne barijere zapošljavanju. Sada izvješćuju kako nalaze bolje kandidate nego prije te bi rado zaposlili još ljudi s invaliditetom (Kimberly Bunting, Texas).

Zahvaljujući ADA i Odvjetničkom društvu Alabame mogao sam odvjetnički ispit polagati koristeći se tekstom tiskanim krupnim slovima, a odobreno mi je i duže vrijeme za ispit (Beth Butler, mladi odvjetnik oštećena vida, Alabama).

Treće, zakon ADA otvorio je tržište rada za osobe s invaliditetom time što je omogućio razumne prilagodbe. Neke od ovih razumnih prilagodbi odnose se na pomagala:

Običavao sam tipkati nosom. Ali dobio sam novi model tipkovnice pa to više nije potrebno. Da nema zakona ADA ne bih bio mogao ovu prilagodbu dobiti (Mike Roselle, New York).

Mary Beth Metzger je kadrovski administrator i slijepa je. Poseban grafički interface omogućuje joj da se služi računalom. Ona zakonu ADA pripisuje zaslugu što je privukao pozornost javnosti: Postojali su zakoni o pravima osoba s invaliditetom i prije ADA, ali bio je potreban ADA da im se osigura primjena (Mary Beth Metzger, New York).

Ann Pal slaže se s tim. Zakon ADA učinio je da moj poslodavac dozna za pomoćne sprave za slušanje. Kupio mi je slušno pomagalo, kao i pisaći telefon za gluhe i telefon koji se može koristiti uz slušni aparat. Bez ove opreme, ja ne bih mogla danas obavljati svoj posao fizioterapeutičara (Ann Pal, Alabama).

Pojedine racionalne prilagodbe traže izmjene na radnim mjestima:

Kad sam počeo raditi u robnoj kući, pitali su me što bi trebalo učiniti da robna kuća omogući pristup meni i ostalima… Na moj zahtjev učinjene su izmjene na blagajni, tako da mogu rukovati aparatom (Jeff Miller, South Carolina).

Sa mnom postupaju kao s bilo kojim drugim zaposlenim. Kadgod svom pretpostavljenom kažem o barijerama na poslu, uklanjaju se. Jednom je on primijetio da ne mogu doseći sat kojim se registrira dolazak na posao, zbog ormarića koji mi je sprečavao prilaz. Izbacio je ormarić kad je shvatio da mi je na smetnju (Butch Towne, Massachusetts).

Neke razumne prilagodbe odnose se na fleksibilnost radnog vremena:

Sheila Brown kaže da joj je dijagnosticiran rak dojke prije nekoliko mjeseci, pa joj je njezin poslodavac omogućio da mijenja radno vrijeme: Satnica rada fleksibilna mi je, i omogućeno mi je, kad treba, da radim kod kuće (Sheila Brown, Alabama).

Jedna druga osoba čije stanje zahtijeva da počiva, da bude u toplom i s uzdignutim nogama, relativno je lako dobila prilagodbu. Poslodavac ju je smjestio u najtoplijem uredu a služi se otomanom da bi joj noge bile u povišenom položaju. Također ima pauze u poslu, kad je to potrebno. Jednom, kad nisam uopće mogla doći na posao, a trebala sam voditi sastanak, moj mi je šef dopustio da sastanak vodim telefonom za konferencije. Tako sam ipak mogla svoj posao obaviti, iako sam tog dana morala kod kuće počivati (Fatica Ayers, Ohio).

Drugi oblici razumne prilagodbe uključuju pomoć tumača, osobnih pomoćnika i instruktora:

Drew Weldon ima samo riječi pohvale za svog poslodavca, Blue Cross-Blue Shield (Plavi križ–plavi štit): Dali su mi tumača za sastanke i predavanja pa nisam morala ni tražiti telefon za gluhe (Drew Weldon, Alabama).

Kit Phillips ponosna je što je njezina kćer Tina zaposlena pa samostalno živi, usprkos činjenici što je mentalno retardirana, a ima i fizički invaliditet. Njezina grupa djeluje pružanjem pomoći mladim ljudima s invaliditetom na prijelazu iz škole na posao: Upravo smo dobiti dotaciju za zapošljavanje instruktora koji će mlade ljude pripremati za rad. Kad se mladi čovjek zaposli, instruktor će raditi s njim i s poslodavcem dok svi troje ne budu zadovoljni i sigurni da zaposlenik može svoj posao raditi. Instruktor će dalje povremeno provjeriti kako radi svaki od zaposlenih uključen u program (Kit Phillips, Oklahoma).

Jedna je majka izrazila zadovoljstvo što je njezin sin u svom poslu dobio potporu dobrog poslovođe i instruktora. Odredbe o zapošljavanju zakona ADA mnogo su značile za nju i njezinu obitelj. Njezin sin, mlad čovjek s mentalnom retardacijom, zaposlen je 20 sati tjedno u trgovini špeceraja, gdje stavlja robu u vrećice pa odnosi mušterijama u automobile. Moj sin ima minimalnu plaću i 20-satni radni tjedan. To je daleko bolje nego da sjedi kod kuće bez prilike da se nauči bilo kakvom radu (Sandra Kutz, Nebraska)!

Kakav god bio oblik razumne prilagodbe, poslovođe će mnogo radije podržati zapošljavanje osoba s invaliditetom u svojim odjelima, kada troškovi ovih prilagodbi idu na teret centralnog računa kompanije.

Brian Smith, koji je slijep, pomoćnik je potpredsjednika za kadrove NationsBanke banke u Dallasu. NationsBanka se zauzima za provedbu racionalnih prilagodbi. Kompanija je zapravo formirala poseban centar za troškove pa šefovi mogu odlučivati u pogledu zapošljavanja vodeći računa samo o sposobnostima, školi i iskustvu kandidata, ne misleći na troškove prilagodbi: Zakon ADA otvorio mi je vrata da iskoristim svoje obrazovanje i iskustvo da bih dobio dobar posao i radio ono za što sam osposobljen (Brian Smith, Texas).

Nezaposlenost među osobama s invaliditetom još je uvijek na razini od 65-70% nezaposlenih. To je sasvim neprihvatljivo i razina nezaposlenosti nije se zamjetljivo promijenila u 5 godina otkako je ADA na snazi. Ali korisnici su diljem zemlje posvjedočili da je Zakon počeo mijenjati strukturalne barijere koje su ranije zapošljavanje činile nemogućim. Pored toga, drugi faktori, kao što je diskriminacija koju osobe s invaliditetom susreću u pristupu zdravstvenom osiguranju, koje država ne sufinancira, te trajne barijere za zapošljavanje koje su sadržane u propisima Socijalne sigurnosti, navedene su kao razlog što nema bitnog napretka u promjeni postotka nezaposlenih.

Mogu li ljudi s invaliditetom u bitno većem broju biti zaposleni? Odgovor korisnika je potvrdan. Međutim, očito je da sam zakon ADA ne pruža dovoljan odgovor ovom problemu. U idealnoj situaciji prema zakonu ADA ljudi s invaliditetom bili bi apsolutno oslobođeni diskriminacije. Ali bi riskirali da će izgubiti ono malo imovine što možda imaju i puno svoje zdravstveno osiguranje (čak i kada su njihove zdravstvene potrebe kompleksne), samo zato što prihvaćaju posao sa skraćenim vremenom i minimalnom plaćom. Vrlo velikom broju Amerikanaca s invaliditetom ne bi se isplatilo raditi.

Usprkos ovim trajnim barijerama u zapošljavanju, neka poboljšanja, kao što je pažljivije definiranje bitnih funkcija nekog posla, povećana objektivnost u postupku primanja na posao i ocjeni kvalifikacija, kao i olakšica raznolikih mogućnosti razumnih prilagodbi na radnom mjestu, omogućuju sve većem broju Amerikanaca da se zaposle, da steku kontrolu nad svojim životima i izađu iz programa državne potpore:

Poslodavci vide korist od zapošljavanja osoba s invaliditetom. Oni su sposobni radnici, puni elana i produktivni. Moji prijatelji i ja cijenimo ADA. Danas govorim u ime većeg broja prijatelja koji nisu mogli doći jer rade. Kriv je za to zakon ADA (Grlen Bar, Tennessee)!

ADA: Lakše komuniciranje, veća mobilnost

Da bi mogli raditi i participirati u svojim zajednicama kao njihovi članovi, građani s invaliditetom trebaju biti u stanju komunicirati s drugima i biti na jednak način i u istoj mjeri mobilni kao i neinvalidni građani u svom svakodnevnom životu.

Govornici na gradskim sastancima u cijeloj zemlji izvijestili su da su nakon donošenja zakona ADA komunikacija i mobilnost olakšane.

Naročito je postavljanje telefonskog relejnog sustava u cijeloj zemlji značajno olakšalo mogućnosti komuniciranja za osobe sa slušnim i govornim oštećenjima:

Koristi koje je Glava IV svojim odredbama o relejnoj službi donijela ne mogu se osporiti. Integracija gluhih, nagluhih kao i osoba s govornim poremećajima donijela, putem telekomunikacijske mreže, dale su ovim pojedincima povećanje slobode, nezavisnosti i privatnosti (Michael Zeledon, Minnesota).

U Arkansasu Gwen Winston, koji je praktički gluh, cijeni što su … u mojoj maloj seoskoj crkvi stavili indukcijsku petlju (Gwen Winston, Arkansas).

Druga žena je na gradskom sastanku u Arkansasu izvijestila da nikad u životu nije rabila telefon. Bila je uzbuđena relejnim sistemom: Sada mogu što god hoću kazati telefonom.

Cestovna patrola Georgije također je svoje usluge učinila dostupnijima instaliranjem pisaćeg telefona. Nisu uvijek mogli dobivati vezu putem releja a željeli su biti sigurni da će gluhi građani moći stupiti s njima u vezu u slučaju potrebe (Sandy Marchman, Georgia).

Mark Calucci, koji ima oštećen sluh, opisao je jedan svoj doživljaj prije zakona ADA: vozio je auto kad je iznenada počeo olujni pljusak s poplavom. Cesta je poplavljena, a njegov se auto zagušio i stao. Nisam auto mogao pomaknuti pa sam otpješačio do obližnje pumpe. Tamo nije bilo telefona kompatibilnog sa slušnim aparatom, niti telefona s pojačalom, zato sam pokušao vlasniku pumpe objasniti svoju situaciju i zamoliti ga da nazove moju rodbinu, ili policiju, ili vozilo za vuču. Odbio je pomoći mi. Njegov mladi pomoćnik iskrao se van da nazove, i odmah je otpušten. Na kraju je Calucci nazvao svog brata, nadajući se da ga čuje. Danas se ništa takva ne bi moglo dogoditi. Uz ADA mogu se služiti javnim telefonom i više nisam na milost i nemilost drugima u slučaju nezgode na putu (Mark Calucci, Connecticut).

Članovi obitelji također imaju koristi od uspostavljanja relejne službe:

Iako nije gluh, Mark Palmer ima koristi od novosti koje je donio zakon ADA osobama oštećena sluha: Nikad nisam živio kao dijete, jer sam uvijek morao biti tumač svojim gluhim roditeljima. Palmer opisuje pritisak koji je osjećao dok je rastao, jer je morao slušati i govoriti umjesto svojih roditelja. Kod liječnika, u trgovinama, u policiji, ili uz telefon, on je morao uvijek, čak i kad je bio bolestan, stalno igrati ulogu odrasloga, da bi se brinuo za potrebe svojih roditelja. Palmer je ispričao kako mu je bilo teško telefonirati za roditelje: Ljudi mi često nisu htjeli odgovarati, jer su znali da sam dijete. Ali danas je situacija mnogo bolja. Palmerovi roditelji služe se relejem, gledaju TV s titlovima: Sad više ne moram paziti na potrebe roditelja, jer oni mogu sami!

U pogledu mobilnosti, govornici su dali mnogo primjera kako je ADA i omogućio i olakšao pokretljivost:

Nakon što sam godinama ostajala kod kuće, sada konačno mogu izaći i putovati (Sally Scubin, Virginia).

Dio ADA koji se odnosi na prijevoz promijenio mi je život. Mogu posjetiti svog 88 godina starog tatu, mogu plivati, otići u knjižnicu, sve to zahvaljujući prijevozu koji mi omogućuje ADA (Christina Keefer, California).

Većina ljudi ne bi vjerovala da slijepa osoba u invalidskim kolicima može samostalno putovati, biti zaposlena i plaćati porez. Ali odredbe o prijevozu koje daje ADA omogućuju mi da putujem 220 milja do Bostona iz svoje kuće u Northamptonu više puta mjesečno (Denise Karuth, Massachusetts).

Godine 1992. pravo na prijevoz bilo je svedeno samo na odlazak liječniku. Nisam mogao dobiti prijevoz radi odlaženja na razgovor o zaposlenju. Danas mogu ići skoro svuda kuda želim. Mogu povesti svoje trogodišnje dijete u kino ili robnu kuću (Susan Stacy, Tennessee).

Dokazano je da je prijevoz glavna zapreka što mnoge osobe s invaliditetom ne rade. Ali poboljšanja u posebnom prijevozu (paratranzit) dale su ljudima s invaliditetom veće mogućnosti za posao i druge aktivnosti (Kathlee Gregg, New Jersey).

Pablo Viera izvješćuje kako je prijevoz jedina i najveća stvar iz ADE koja je utjecala na njegov život. Kad je dobio diplomu koledža 1992. godine i bio spreman za zaposlenje, nije imao mogućnosti prijevoza na radno mjesto. Njegov grad Vineland nije imao javnog prijevoza, a on nije imao sredstava da kupi auto dok se ne zaposli da bi ga mogao platiti: kvaka 22. Ali Viera je podnio molbu Prijevoznoj službi New Yersey i bio je primljen: Više se nisam morao brinuti i pitati se hoće li netko od moje rodbine, prijatelja ili ljudi iz crkve imati vremena da me dovezu na mjesta kamo sam trebao ići. Danas imam bolji posao, na zgodnijem mjestu pa iako i dalje koristim službu posebnog prijevoza moći ću za oko mjesec dana kupiti svoj vlastiti auto (Pablo Viera, New Jersey).

S povećanim mogućnostima komuniciranja i mobilnosti ljudi s invaliditetom imat će pristup u nova zaposlenja, moći će imati proširene šanse za karijeru i moći će imati kontakte češće sa članovima obitelji, prijateljima i drugim članovima lokalne zajednice. To će smanjiti njihovu ovisnost o programima državne pomoći i oni će davati veći doprinos svojim zajednicama i društvu kao cjelini.

ADA: Mali troškovi, usprkos pretjerivanja u predviđanjima Zbog zakona ADA grad je postavio dizala na autobuse i ja sam ponovo zaposlen. Trošim svoj novac i plaćam poreze, zahvaljujući pristupačnom sustavu prijevoza, a do toga ne bi bilo došlo bez ADA. Ovaj mi je zakon omogućio da izađem iz socijalne skrbi u produktivan život koji ima pun smisao (Jesse Tyler, Georgia).

Kad su shvatili što je ADA, njihova strahovanja su smanjena. Uživanje je vidjeti kako se njihova zabrinutost preobratila u olakšanje kad su doznali da će jedna rampa stajati samo 200 a ne 3000 dolara (Mary Elizabeth Rider, Alaska).

Kad je godine 1990 ADA postao zakonom, neki su tvrdili da će pridržavanja zakona biti veoma skupo te da će možda dovesti do bankrota poduzeća i općina. To se nije dogodilo, niti se moglo dogoditi, s obzirom na samo slovo zakona koji ograničava troškova na razinu koja nije „pretjerani teret” za obveznike. Umjesto toga na svim sastancima redom govornici su spominjali razumne troškove koji su bili potrebni za primjenu zakona, kao i mnoge financijske koriste koje su rezultirale od primjene Zakona za osobe s invaliditetom, za gospodarske subjekte i za društvo kao cjelinu.

Vlada države Tennessee zaposlila je mnogo osoba s invaliditetom a troškovi prilagodbi bili su niski. Više od polovice prilagodbi nije uopće tražilo izdatke. Za one prilagodbe gdje je trebalo trošiti, prosječan iznos bio je 206 dolara (James Davis, Tennessee).

Fondacija za cerebralnu paralizu provodi godišnji pregled poslodavaca. Fondacija je ustanovila da većina razumnih prilagodbi stoji manje od 500 dolara… Poslodavci su zadovoljni što su stvari koje su mi potrebne vrlo jeftine (Elizabeth Pazdral, California).

Sve što mi je bilo potrebno za prilagodbu bila su samo dva drvena podmetača da podignu kompjutorski stol, tako da mogu kolica uvući ispod njega. Trošak? Manje od pet dolara (Kenneth Golden, Kansas)!

Troškovi povezani s pridržavanjem zakona ADA, kako su izvijestili govornici iz cijele zemlje, bili su u skladu s podacima nacionalnih istraživanja koja pokazuju kako su troškovi primjene zakona umjereni i razumni. Na primjer, kako smo primijetili u jednom ranijem izvješću Predsjedniku i Kongresu:

Sam zakon zahtijeva da subjekti na koje se odnosi snose trošak „razumnih prilagodbi” da bi svoje prostorije, programa i službe učinile dostupnima pojedincima s invaliditetom, osim ako bi ovakve prilagodbe zahtijevale „nerazmjerno velike poteškoće” za njih. S obzirom na ovaj dvostrani zahtjev, očito ima mjesta diskusiji o tome što je „razumno” a što „neprimjereno2. Prema toma ne postoji konkretan zahtjev da bi subjekti apsolutno morali učiniti svaku preinaku koju zahtijeva bilo koja osoba s invaliditetom. Osim toga ustanovljeno je da razumne prilagodbe obično ne zahtijevaju mnogo troškova. Na primjer Služba za prilagodbe radnih mjesta koju je sponzorirao Predsjednikov odbor za zapošljavanje osoba s invaliditetom, izvješćuje da na temelju njezine banke podataka, koristeći se prosječnim zbirnim brojkama, za svaki dolar potrošen na prilagodbe, kompanija dobiva 15,34 dolara. Osim toga jedna nedavna studija koja se temelji na iskustvu robnih kuća Sears, Roebuck, i Comp. pokazuje da je prosječni trošak po prilagodbi stajao kompanije 12 dolara. Studija također izvješćuje da 69% prilagodbi nije koštalo ništa, 28% manje od 1000 dolara, a samo 3% preko 1000 dolara. Ovi podaci su u skladu sa sveukupnim podacima o kojima izvješćuje Predsjednikov odbor za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Na taj način misao da će pridržavanje zakona ADA prouzročiti veliki financijski teret subjektima na koje se odnosi nije poduprta ni samim zakonskim odredbama niti praktičnim dosadašnjim iskustvima u primjeni zakona.

Nasuprot problemu troškova ADA nudi opipljive ekonomske koristi. Prije svega poštovanje zakona koristi osobama s invaliditetom:

Nakon što sam šest godina dobivala invalidsku potporu, sada sam u stanju zaraditi svoju plaću. ADA je uklonila barijere zapošljavanju i čovjek se dobro osjeća kad može ponovno biti produktivan član društva. ADA je divan zakonodavni akt koji je mnogima od nas omogućio da steknemo nezavisnost (Michael Todd, Kansas).

Drugo, poštivanje odredbi zakona ADA koristi gospodarstvu: Gospodarski subjekti mogu biti u brizi zbog troškova razumnih prilagodbi. Ali oni također žele privući mušterije. Ako treba potrošiti 100 dolara po četvornoj stopi prostora da bi neko mjesto postalo pristupačno za 85% građana, zašto ne potrošiti 100 dolara po četvornoj stopi da bi se obuhvatilo 100% populacije (Kirk Tchernershoff, Alabama)?

Ljudi u invalidskim kolicima nisu jedini kojima preinake koriste. Mi smo turističko područje pa ima mnogo starijih ljudi, kao i mladih s koturaljkama, kojima rampe dobro dođu. Ja potičem druge poslovne ljude da učine bolje i više nego što ADA traži. Time se moje poslovanje povećalo (Jock Lijoi, Tennessee).

Otkako imamo ADA, tolike su se nove mogućnosti otvorile. Sada možemo ući u bilo koji supermarket, a ne moram Angelu podizati preko rubnika na pločniku. Pa i kada Angela nije sa mnom, ja želim biti mušterija tamo gdje postoji pristup. Mogu li birati, odaberem trgovinu koja ima pristup (Ian Miller, Tennessee).

Na kraju pridržavanje odredbi zakona ADA koristi svim Amerikancima jer se time daje prilika ljudima s invaliditetom da rade, da budu manje ovisni o vladinim programima pomoći koji se financiraju porezima pa da na taj način doprinose i poreznim fondovima.

Skupo je izdržavati osobu s invaliditetom društvenim sredstvima ili držati nekoga u ustanovi, osobito ako ta osoba može biti vani i zarađivati novac. ADA štedio novac poreznih obveznika (Ian Miller, Tennessee).

Povećanje broja ljudi s invaliditetom koji se zapošljavaju zahvaljujući smanjivanju barijera znači smanjivanje troškova socijalne sigurnosti i štednju novca poreznih obveznika (Kathleen Gregg, New Jersey).

Ne samo što je povećana mogućnost prijevoza dobra za korisnike, već se time štedi i novac poreznih obveznika. Zdravstvena zaštita daje 19 dolara za prijevozne troškove za pojedini prijevoz, ali vožnja na pregled „paratranzitom” stoji samo 1,50 dolara, što predstavlja značajnu uštedu (Karen Vaughn, Indiana).

Zaposlio sam 54 osobe s invaliditetom. Osim što su sada produktivni građani, ovi ljudi doprinijeli su preko 91.000 dolara plaćanjem lokalnih, državnih i federalnih poreza (Kenton Dickerson, Tennessee).

ADA Pridržavanje zakova: uglavnom dobrovoljno, bez suda

Kad je ADA donesen godine 1990. neki su predviđali da će to dovesti do brojnih sudskih postupaka. Kritičari su prigovarali kako su termini poput razumna prilagodba, prekomjerne teškoće i odmah primjenjivo, koji se mogu naći u Zakonu, podviše neodređeni; da će dovesti do raznovrsnih tumačenja i na taj način do brojnih sudskih postupaka. Međutim, ako proučavamo povijest ADA, od prednacrta do prihvaćanja velikom većinom u oba doma – predstavničkom i senatu, nakon opširnog i ozbiljnog dijaloga i pregovora s Bushovom Administracijom, vidjet ćemo da je ADA značila jedan veoma uravnotežen pristup ispravljanju povijesne diskriminacije i isključivanja ljudi s invaliditetom u Americi, jedno dozrijevanje nacionalnog prilaza zaštiti i unapređenju građanskih prava.

Prema riječima sudionika gradskih sastanaka u cijeloj zemlji, rezultat ovog novog pristupa građanskim pravima bio je u biti dobrovoljno pokoravanje zakonu od strane većine onih na koje se odnosi:

Iako sam bila potpredsjednicom lokalnog umjetničkog društva morala sam ulaziti na stražnja vrata. Tražila sam rampu za prednji ulaz i dobila sam je (Wynelle Carson, Tennessee).

Prije nekoliko godina susjedna robna kuća nije imala rampe. Otišao sam direktoru i zamolio ga da se napravi, i tjedan dana kasnije već je napravljena. Kad sam došao u jedan restoran tvrtke „Kentucky Fried Chickens” tamo je bila rampa, ali zbog stepenice na ulazu ipak nisam mogao unutra. Objasnio sam problem upravitelju i uskoro je to sređeno (Gary Lyle, Virginia).

Slali smo pisma lokalnoj trgovini mješovite robe tražeći rampe i mjesta za parkiranje. Poslušali su nas. Također sam tražio dizalo u gradskoj vijećnici i dobio sam ga, kad sam odgovornima rastumačio da je za me neprihvatljivo ako me na drugi kat nose, da bih mogao sudjelovati na sastancima gradskog vijeća, te sam im objasnio da je ovo problem za koji je grad zakonski odgovoran (Larry Breneman, Tennessee).

Carol Bowen kazala je vlasniku dućana da ne može kod njega kupovati jer su prolazi preuski. On je izmjerio širinu mojih kolica pa prepravio svoj dućan. Sad je pristup moguć. (Carol Bowen, Virginia).

Čak i u situacijama kada su osobe s invaliditetom naišle na početno odbijanje da se naprave preinake prema njihovim potrebama nije dolazilo automatski do sudskih tužbi:

Više puta smo tražili od jedne pečenjarnice da napravi adaptacije radi pristupačnosti, ali naši su zahtjevi ignorirani. Tada smo donijeli i postavili svoj vlastiti stol izvan restorana i poslali nekoga da naruči za nas jelo. Ovo je, naravno, privuklo gomilu promatrača, i restoran je uskoro napravio preinake (Wynelle Carson, Tennessee).

Članovi Vijeća su na svakom sastanku diljem zemlje tražili od nazočnih da podignu ruku ako su se pogađali s nekim radi primjene ADA. Stotine su to učinile. Kad smo iste te ljude pitali jesu li podnosili sudske tužbe veoma malen broj se javio. Ukratko, visok stupanj dobrovoljnog pokoravanja odredbama ADA služi na čast onima koji su Zakon zamislili, a to su građani s invaliditetom koji su pokazali kreativnost i upornost u borbi za svoja prava kao i subjekti koji su odlučili dobrovoljno pridržavati se odredbi Zakona.

ADA: Učvršćivanje uloge i samopoštovanja američkih građana s invaliditetom

Zakon ADA je mnogo utjecao na moj mentalni stav u pristupu poslodavcima. Znam da se zakonom ne može narediti povjerenje, ali na izvjestan način zakon ADA je to za me učinio (Jerry Vogt, Wisconsin).

U cijeloj zemlji ljudi s invaliditetom svjedoče kako je jedna od najznačajnijih pozitivnih promjena u tome što im je zakon ADA omogućio da dobiju normalne i cijenjene društvene uloge, te što su stekli veće samopoštovanje:

Moja djeca imaju pravo biti djeca. A povećanjem pristupačnosti zakon ADA je i meni omogućio da budem mama kakva želim biti (Sharon Hazard, Tennessee).

Uz ADA konačno imam svoju ulogu i nisam ovisna o mužu. Mogu ići sama u zgrade, u dućane (Evelyn Williams, Mississippi).

Prije ADA, morala sam svoju kćer moliti da za me telefonira i da mi bude tumač. Sada se ona slobodno može igrati. Ne moram je u tom prekidati. Mi obadvije više volimo ovako (Sherry Rademacher, Tennessee)!

Kao osoba s invaliditetom nalazim da je najbolji dio zakona ADA u tome što imam pristup za odlazak nekamo, gdje prije nikad nisam bio (Jeff Simon, Kansas).

Bila sam prva porotnica oštećena sluha u Arkansasu. U prošlosti osobe oštećena sluha nisu birane za porotnike, jer se smatralo da bi tumač dekoncentrirao druge porotnike (Ann Garner, Arkansas).

Imali smo 10 sjajnih dana (na Havajima). Autobusi za kružna putovanja i tramvaji, svi su imali dizala i bilo mi je lijepo što sam mogao putovati kao bilo tko drugi (Paul Wysocki, Washington).

Bila sam zatočenica u vlastitoj kući, zato sam se borila za specijalni prijevoz osoba s invaliditetom. Tada je došla vijest kako će se s tim početi. Bila sam jako uzbuđena! I ponosno sam vrludala kupujući po dućanima u svojim kolicima (Lauren Esposito, Connecticut).

Kamen mi je pao sa srca kad je zakon ADA usvojen. ADA mi je dao pouzdanje da ću, ako marljivo radim i uspijem u školi, moći očekivati dobro zaposlenje (Ken Adell, Wisconsin).

Snažnija njihova uloga i pozitivnija slika o sebi dat će osobama s invaliditetom veći stupanj nezavisnosti da bi mogle sudjelovati u svojoj društvenoj okolini te da postanu pozitivan primjer svim građanima, koji će vidjeti kakav one potencijal kriju i kakve uspjehe mogu postići. S pomoću ovog interaktivnog procesa predrasude i diskriminacija smanjivat će se i otvarat će se veće mogućnosti.

ADA: Stvaranje pozitivnih promjena u američkoj kulturi

Općenito, društvo se bolje prilagođuje i prihvaća osobe s fizičkim i vizualnim problemima nego prije zakona ADA. (Rick Treano, New Jersey).

Jedna od glavnih vrijednosti američke kulture je prihvaćanje i poštivanje različitosti. Mi smo narod useljenika, „lonac za taljenje” različitih kultura, religija i tradicija. U Americi se smatra da je „normalno” biti različit. Ipak, poput mnogih drugih ideala kulture, mi često ne prihvaćamo i ne poštujemo dovoljno različitost. Međutim, zakoni poput ADA pomažu nam da se približimo tom cilju.

Govornici u cijeloj zemlji pričali su nam kako ADA stvara pozitivne promjene u američkoj kulturi, promjene koje će nas pomaknuti da budemo bliži našim idealima kulture. Prije svega, postaje sve jasnije da korist od zakona ADA nemaju samo osobe s invaliditetom; taj zakon koristi svim Amerikancima:

Jasno je, rampe i kosi rubnici bolji su ne samo za ljude s invaliditetom već i za mnoge koji nisu invalidi: roditelje koji guraju dječja kolica, bicikliste, ljude koji imaju povrede i starije ljud (Rick Tessandore, Alaska).

Imala sam povrijeđenu ruku i dok sam nosila gips bile su mi spas specijalne kvake na vratima u obliku poluga. Čestitam zakonu ADA što je svim Amerikancima učinio život lakšim (Allison Walters, Kansas).

ADA nije samo za ljude koji danas imaju invaliditet, već će i u budućnosti utjecati na naš život. Čuvat će nas poteškoća kad postanemo starijima. Želim da me ADA čeka i bude mi pri ruci zatreba li mi (Michelle Rico, Nevada).

Promjene koje je donio zakon ADA pomogao je mnogim ljudima u našoj kulturi da shvate da je možda samo privremeno stanje biti bez invaliditeta. Kao gore spomenuta Michelle Rico, mnogo ljudi sada očekuju da će u nekom času svog života doživjeti invaliditet. Međutim, fizičke promjene i pogotovo promjene u stavovima do kojih je došlo kao rezultat činjenice da su osobe s invaliditetom postale primjetljivi i očekivani sudionici svakidašnjeg života, strah i dramatičnost koja je nekad karakterizirala pristup mnogih ljudi prema invalidnosti pomalo blijede:

ADA pomaže i ljudima bez invaliditeta. Meni pomaže na dva načina. Prvo, i ja bih mogla u svakom času postati invalidom. Drugo, zahvaljujući zakonu ADA upoznala sam neke sjajne ljude, koje ne bi bila srela da nema kosih rubnika, dizala za kolica i drugih poboljšanja koja omogućuju da osobe s invaliditetom izađu u svijet (Liz Patrick, Georgia).

Grad (Boulder) uistinu je primio srcu stvar pristupačnosti. Mogu svoje troje klinaca staviti u kolica pa istraživati čitav grad (Bruce Gougen, Colorado).

Ručao sam u jednom Walgreenovom restoranu, a jedna mala djevojčica u susjednom odjeljku stalno se okretala i promatrala me. Zatim me pratila do toaleta, stalno me promatrajući. Onda je, dok smo se vraćali, zapitala što mi je. Rastumačio sam joj da sam pao i slomio hrptenjaču pa ne mogu hodati. Čuo sam tada kako djevojčica govori mami: „Vidiš, mama rekla sam ti da njemu nije ništa!” (John Roberts, Colorado).

Gledanje ovog djeteta možda pokazuje da povećano susretanje s ljudima s invaliditetom kao dio svagdašnjeg života vodi ka željenom ponašanju u našoj kulturi kako je invalidnost prirodan i očekivani dio života.

Sin Dawna Caldwella ima cerebralnu paralizu. Ali za razliku od mnogih generacija roditelja djece s invaliditetom, Dawn se može nadati i očekivati da će sljedeće godine, poput drugih roditelja, vidjeti svoje dijete u dječjem vrtiću:

Velika je to stvar kako su se gledanja promijenila. Sve predškolske ustanove koje smo posjetili spremne su primiti Aleksa i žele ga dobiti. Imaju rampe i pristupačne nusprostorije. Zahvaljujući dijelom zakonu ADA mogu svog sina voditi svuda i on će se osjećati uključenim (Dawn Caldwell, Ohio).

Vrijednosti koje su ugrađene u ADA – jednaka zakonska zaštita, individualna prava, sloboda udruživanja, ekonomske šanse, itd. važne su za sve Amerikance. Naša nacionalna kultura participativne demokracije obogaćuje se svaki put kad neka ranije isključena skupina dobije pravo da postane dijelom tkiva naše buduće kulture. ADA nas svakim danom vodi u smjeru ovih pozitivnih promjena.

Zaključak: Jednake mogućnosti, puno sudjelovanje, nezavisno življenje, ekonomska samostalnost – formula za uspjeh u američkoj društvenoj politici.

ADA je uklonila barijere u javnom prijevozu, zapošljavanju, javnim službama kao i telekomunikacijske barijere, koje su nas mnogo stajale i ekonomski i socijalno (Dale Kennedy, Arkansas).

Zakon ADA ostaje jedan od najznačajnijih primjera uspjeha progresivne javne politike. Iako jasan u svom insistiranju da se građanska prava ljudi s invaliditetom uspostave, zaštite i obvezno primjenjuju, ovaj zakon je i jasan primjer sazrijevanja našeg nacionalnog pristupa kreaciji pozitivnih socijalnih promjena, od kojih će imati korist svi Amerikanci, danas i ubuduće:

Zakon ADA je fantastičan. Mogu izaći i sudjelovati. ADA čini da se osjećam dijelom „klape” (Sandra Brent, Arkansas).

Iako smo imali Zakon o rehabilitaciju iz 1973, trebao je ADA da dođe do stvarnih promjena. ADA mi je dao nadu, nezavisnost, dostojanstvo (Yadi Mark, Louisiana).

Zahvaljujući zakonu ADA, imam više šansi od drugih ljudi. Sada osjećam kako sam sudionik u životu, a ne promatrač (Brenda Henry, Kansas).

Na uspješnu osobu s invaliditetom nekad se gledalo kao na nešto neobično. Danas su uspješni ljudi s invaliditetom pravilo. Zakon ADA im je otvorio vrata (Donna Smith-Whitty, Mississippi).

Sumirajući, naši opći zaključak je da, kad razmatramo negativnu retoriku i izvješća koja su karakterizirala izvjesne medije tijekom posljednjih pet godina, pa to usporedimo sa stvarnim podacima iz istraživanja i iskustvima ljudi s invaliditetom i članova njihovih obitelji, poslovnih ljudi, društvenih djelatnika, otkrivamo da je ovaj relativno novi zakon počeo da nas ubrzano pomiče prema društvu u kome svi Amerikanci mogu živjeti, polaziti školu, dobiti zaposlenja i biti dijelom obitelji, dijelom svoje zajednice, usprkos invalidnosti. Ono što je sada potrebno jest obnovljeno zalaganje za ciljeve Zakona (koji su iskovani dvostra-načkim naporima kakvih nikada ranije nije bilo), pa dovoljna sredstva da se podu-pre dalje prosvjećivanje i učenje o zakonu s učinkovitom obveznom provedbom.

Gore rečeno kratak je sažetak onoga što su nam rekle tisuće korisnika o pozitivnom učinku ADA na njihove živote tijekom proteklih pet godina. Dalji podaci su sažetak doživljaja i komentara koje smo čuli u svih 50 država SAD, u Kolumbijskom Saveznom distriktu Columbia i na Američkim djevičanskim otocima. Premda primjena nije svuda bila ravnomjerna, građani cijele zemlje izvješćuju da su počele stvarne promjene kao posljedica zakona ADA. Od Mainea do Kalifornije, od Teksasa do Alaske, ADA popravlja kvalitetu života Amerikanaca.

Print Friendly, PDF & Email