„Daj čovjeku ribu i nahranio si ga za jedan dan.
Nauči čovjeka loviti i nahranio si ga za cijeli život.“
(kineska poslovica)

Najčešće asocijacije koje radna terapija priziva među svojim korisnicima su štrikanje, pletenje košara, slaganje puzzle i prigodno blagdansko ukrašavanje. U najboljem slučaju, radna terapija uključuje i učenje i uvježbavanje aktivnosti svakodnevnog života.

Ni kod samih stručnjaka poimanje radne terapije nije mnogo dalekosežnije. Nažalost, uključujući i neke same radne terapeute. Ona je zaista mnogo više od svega toga.

Teorijska osnova radne terapije

Zamislite kakav bi bio vaš dan da apsolutno ništa ne radite; ne jedete, ne pijete, ne čitate, ne idete na posao, ne gledate televiziju, ne telefonirate…

Prepoznajete da ljudi imaju prirođenu potrebu za djelovanjem (radom) i da upravo tim dnevnim aktivnostima okupiraju, organiziraju i oblikuju svoj život, daju smisao i značenje svom postojanju (1).

Upravo na tome je radna terapija i zasnovana, na ljudskoj potrebi za okupiranošću i vjerovanju da ljudi mogu utjecati na svoje zdravlje kroz ono što rade, kroz aktivnosti, kroz svoje ruke koje su „napojene“ umom i voljom (2). Tko smo zaista, produkt je onoga što smo učinili, što očekujemo da ćemo učiniti i kako provodimo svoje vrijeme (5). Zadovoljstvo, unutarnji mir i sreću dobivamo iz onoga što radimo, želimo raditi i u čemu pronalazimo zadovoljstvo (6).

Pojam okupacija označava zbir svih aktivnosti koje obavljamo, a proizlaze iz naših zadataka i uloga koje imamo u obitelji i društvu.

Okupacije, obične i bliske aktivnosti koje svakodnevno obavljamo, koje imaju smisao i značenje, u radnoj terapiji se svrstavaju u tri područja (3):

  • brigu o sebi – okupacije koje omogućuju pojedincu preživljavanje, promiču i održavaju zdravlje (oblačenje, kupanje, hranjenje, osobna higijena…)
  • produktivnost – okupacije, plaćene ili neplaćene koje pridonose razvoju, kako pojedinca tako i društva (profesionalne obaveze, briga o djeci, održavanje kućanstva, školske obaveze…)
  • slobodno vrijeme/igra – (čitanje, druženje, gledanje TV, odlazak u kino…)

Mnogi teoretičari koji se bave utjecajem dnevnih okupacija na zdravlje pojedinca napominju važnost ravnoteže. Da bi pojedinac zadovoljno funkcionirao u svakodnevnom životu mora biti usklađen ritam noći i dana, čežnje i njenog zadovoljenja, produktivnosti, brige o sebi i slobodnog vremena (4).

Važno je znati kako izgleda uobičajeni dan pojedinca, odnosno kakav je odnos aktivnosti brige o sebi, produktivnosti i aktivnosti slobodnog vremena i pomoći pojedincu da njihov odnos održava u ravnoteži (8).

Gledanje na ljude kao okupacijska bića i odnos između svakodnevnih okupacija i zdravlja, trebalo bi biti ono što izdvaja radnog terapeuta od drugih profesionalaca (9).

Funkcioniranje pojedinca u svakodnevnim okupacijama ovisi o (10):

  • osobnim karakteristikama pojedinca
    • mentalnim (pamćenje, orijentacija, prosuđivanje, kritičnost, vještine nošenja s promjenama…)
    • motoričkim (opseg pokreta, snaga, izdržljivost, koordinacija…)
    • duhovnim (smisao postojanja, unutarnja motivacija, vjerovanja, sistem vrednovanja…)
    • društveno-kulturnim (uključenost u zajednicu, odnosi u obitelji, prijateljstva…)
  • utjecaju okoline
    • fizičke (pristupačnost u domu i zajednici)
    • socijalne (odnosi u obitelji, podrška na raspolaganju)
    • kulturne (stav društva prema osobama s invaliditetom, norme ponašanja, tradicija)

Iskustva znanstvenika Stephena Williama Hawkinga s radnom terapijom

Uvijek sam imao posao što je vitalno za samopoštovanje. Naravno, bio sam sretan: Na svijetu nema mjesta za previše znanstvenika. Dakako, većina ljudi, s invaliditetom ili ne, u nečemu su dobri. Na radnim terapeutima je da to prepoznaju i pomognu ljudima iskoristiti svoje potencijale. Mislim da se osobe s onesposobljenjem trebaju usmjeriti na ono što mogu i ono u čemu su dobri. Volio bih da se mene doživljava kao znanstvenika kome se slučajno dogodilo onesposobljenje, a ne kao onesposobljenog znanstvenika. Mislim da sam u tome uspio. Vaš je posao radni terapeuti, da pomognete drugima postići isto.

Svakodnevno funkcioniranje je dinamičan odnos između ljudi, njihovih uloga i zadataka i okoline u kojoj žive i rade (11).

Smanjenje participacije u dnevnim aktivnostima vodi daljnjem pogoršanju navedenih funkcija, smanjenju kvalitete života i pogoršanju zdravlja (12).

Radni terapeuti procjenjuju kako osobne karakteristike pojedinca i utjecaj okoline utječu na obavljanje aktivnosti na području brige o sebi, produktivnosti i slobodnog vremena. Oni su stručnjaci u razumijevanju multidimenzionalne prirode okupacija i njenog utjecaja na zdravlje. Oni otkrivaju klijentove izvore i naglašavaju što osoba može i što bi mogla, što je dobro umjesto što je loše. Zajedno s klijentom, oni su „pretraživači“ potencijala (7).

AKTIVNOST kao terapijski medij

Rad je proces ulaganja, razvijanja, stvaranja i postizanja kompetentnosti, osobnog integriteta i samopoštovanja (13).

Ciljana i svrsishodna aktivnost je srž radno terapijskog procesa. Ona se koristi kao terapijski medij kako bi se pospješila prilagodba, poboljšale motoričke, mentalne, duhovne i društveno-kulturne komponente koje su neophodne za povećanje samostalnosti u svakodnevnom aktivnostima i kvalitete života (14).

Terapijske aktivnosti mogu biti iz područja brige o sebi, produktivnosti, slobodnog vremena, umjetnosti, sporta, edukacije, ovisno o problemima, potrebama i interesima pojedinca. Najbolje su one aktivnosti koje su direktno povezane sa svakodnevnim aktivnostima, sa zadacima i ulogom koju pojedinac ima u obitelji i društvu.

Zbog toga, radni terapeut mora analizirati aktivnosti, utvrditi da li one imaju terapijsko djelovanje, odnosno da li će izazivati reakcije koje upućuju na cilj terapije. Svaka aktivnost koja se koristi aktivnosti radi, a ne da bi se postigao određeni cilj i poboljšala određena funkcija je nesvrhovita.

Općenito, aktivnosti moraju (15, 16):

  • biti značajne za osobu, u skladu s njenim potrebama i interesima
  • imati svrhu, odnosno karakteristike koje vode konačnom cilju terapije
  • prilagođena dobi klijenta
  • biti unutar sposobnosti klijenta
  • slijediti stupnjevanje kako bi se podizale na veći nivo
  • biti ponavljane koliko je potrebno za postizanje cilja

ICF – Međunarodna klasifikacija funkcioniranja

Potrebe pomicanja s medicinskog modela, koji je usmjeren na dijagnozu i bolest na „socijalni“ model prepoznala je i Svjetska Zdravstvena Organizacija (SZO) revizijom Međunarodne klasifikacije oštećenja, onesposobljenja i hendikepa 1998. godine (17).

Nova klasifikacija prepoznaje činjenicu da dijagnoza i bolest nisu dovoljne za opisivanje funkcionalnog statusa pojedinca i za predviđanje, vođenje i planiranje različitih potreba pojedinca (18). Ona daje naglasak na aktivnost, na osobu kao ljudsko biće koje funkcionira u svakodnevnom životu, ima svoje uloge i zadatke (19).

Opći cilj ICF klasifikacije je osigurati standardni jezik opisivanja ljudskog funkcioniranja. Osobe koje imaju onesposobljenje izražavaju svoje potrebe i probleme u odnoshttp://hupt.hr/invaliditet/prva-pomoc/radna-terapija/#19u na aktivnosti i na način kako su ograničene u participiranju u društvu.

Radni terapeuti jako dobro razumiju i podržavaju potrebu SZO za revizijom klasifikacije koja stavlja ključni naglasak na AKTIVNOST kao jednu od važnih dimenzija ljudskog funkcioniranja i zdravlja.

Zaključak

Iz svega navedenog slijedi da bi uloga radnog terapeuta u rehabilitaciji, posebice težih ozljeda koje imaju mnogostruke učinke na funkcioniranje ljudi – kao što su na primjer ozljede kralježnične moždine, trebala biti mnogo veće nego što trenutno kod nas je. Radni terapeuti su bitni i u akutnoj rehabilitaciji u kojoj uče čovjeka osnovnim potrebnim vještinama, a još i više nakon povratka kući kada mu moraju pomoći da u svojoj prirodnoj okolini nastavi život i zauzme svoju ulogu u zajednici. To može biti povratak na radno mjesto ili školu (i prilagodbe koje su za to potrebne) ili produktivno djelovanje na drugim poljima koje čovjeku daje smisao života.

Da bi uopće mogli obaviti svoj posao radni terapeuti moraju biti prepoznati u okviru rehabilitacijskog tima, a čitav rehabilitacijski proces mora biti okrenut rješavanju konkretnih problema korisnika.

Imali neko oštećenje, ozljedu, bolest ili ne imali, naše dnevne aktivnosti utječu na zdravlje i kvalitetu života. Kroz aktivnosti učimo, razvijamo svoje sposobnosti, ali i uviđamo svoje nedostatke.

Mnogi su se pojedinci snašli i nastavili vrlo uspješno funkcionirati u svakodenvnom životu i bez radnog terapeuta, a što je onima koji to nisu?

Fussnote:

  1. Zemke R., Clark F. Occupational Science. The Evolving Discipline. F.A. Davis Company, Philadelphia, 1996. Natrag
  2. Creek J. Occupational Therapy and Mental Health Principles, skills and practise. Longman Group, U.K. 1990. Natrag
  3. Position paper: Occupation. American Journal of Occupational Therapy, Nov-Dec 1https://hupt.hr/n/prva-pomoc/radna-terapija/#n1995. Vol. 49, broj 10. Natrag
  4. Yerxa E. J. Health and human spirit for occupation. The American Journal of occupational therapists. Vol. 52, Broj 6. June 1998. Natrag
  5. Christiansen C. Three Perspectives on Balance in Occupation. Zemke R., Clark F. Occupational Scinece The Evolving Discipine. F.A. Davis Company, Philadelphia, 1996. Natrag
  6. Wilcock A. Reflection on doing, being and becoming. Australian Occupational Therapy Journal.1999. 46, 1-11. Natrag
  7. The American Occupational Therapy Association. Scope of Occupational therapy. The American Journal of Occupational Therapy. Vol. 54, Broj 3. May, June 1999. Natrag
  8. Occupational Therapy Guidelines for Client-Centred practise. The Canadian Association of Occupation Therapy. Toronto, 1991. Natrag
  9. Molineux M. Occupation: Two sides of popularity. Australian Occupational Therapy Journal. 2001. 48, 92-95. Natrag
  10. Law M. i suradnici. Occupational Performance Measure. CAOT Publication ACE, Toronto 1994. Natrag
  11. M. Law i suradnici. The Person-Environment-Occupation Model: A Transactive approach to occupational performance. Canadian Journal of Occupational Therapy. Travanj 1996. Vol 63, Br. 1. Natrag
  12. Killhofner G. Conceptual Foundation of Occupational Therapy. F.A. Davis Company. Philadelphia, 1997. Natrag
  13. Fidler G. S., Fidler J. W. Doing and becoming: Purposeful Action and Self- Actualisation. The American Journal of occupational therapy. May-June 1978, Vol 32, Br. 5 Natrag
  14. Levine R.E. Brayley C.R. Occupation as a Therapeutic Medium. Christiansen C., Occupational therapy: Overcoming human performance deficits. Slack Incorporated. 1991. Natrag
  15. Trombly C.A. Purposeful activity. Trombly C.A. Occupational therapy and physical Dysfunction. Williams Wilkins, Baltimore 1995. Natrag
  16. Turner A., Foster M., Johnson E.S. Occupational therapy and physical dysfunction. Principle, skills and practise. Churchil Lingvistone. London.1992. Natrag
  17. Howard S. R., Lancee J. Occupational therapy education in Europe: curriculum guidelines European Network for Occupational therapy in higher education. Amsterdam, August 2000. Natrag
  18. World Health Organisation International Classification of Functioning and Disability. Beta-2 Draft. Switzerland. 1999. Natrag
  19. Hawking S.W. Striving for Excellence in Presence of Disabilities. Zemke R., Clark F. Occupational Science The Evolving Discipline. F.A. Davis Company, Philadelphia, 1996. Natrag

Ivana Klepo