Manda Knežević, rođena 1952., preminula je 28. studenoga 2020. nakon duge i teške bolesti.

Naša osnivačica i dugogodišnja predsjednica Hrvatskih udruga paraplegičlara i tetraplegičara zaslužuje svakako puno više od spomena njezine smrti. Mandica je po operaciji kralježnice 1967. nastavila živjeti kao osoba s paraplegijom, u doba kad ni u najrazvijenijim zemljama nije bilo lako živjeti u kolicima, a kamoli djetetu poljoprivrednika na selu. Međutim, ona i njena obitelj su imali snage, volje i želje omogućiti normalan život koliko se to tada dalo te je Mandica nastavila školovanje i bila aktivna već od samih svojih početaka rehabilitacije u Sloveniji kako bi se što više i osamostalila i pomagala drugim osobama u sličnoj situaciji. Nakon povratka u Hrvatsku uključila se u udrugu tjelesnih invalida gdje je 1978. postala profesionalna tajnica i od tada do svoje smrti aktivno radi na podizanju svijesti opće populacije, političkih čimbenika i samih osoba s invaliditetom o mogućnostima, pravima i očuvanju zdravog i aktivnog života svake osobe s invaliditetom.

Kako osobe s ozljedom kralježnične moždine imaju posebno teške posljedice svoga invaliditeta, a u dosadašnjim mješovitim udrugama one nisu mogle biti kao takve u punom smislu prepoznate, grupa osoba oko Mandice je osnovala HUPT, koji se od samog početka svojom aktivnošću zalagao za najsuvremenije politike prema osobama s invaliditetom, posebno spinalno ozlijeđenima te je udruga kao takva prepoznata i šire u javnosti, pogotovo kod nadležnih institucija. Početci, jasno, nisu bili lagani, ali Mandica i tada njezin mali tim su neumorno radili i nisu prihvaćali „ne“ i zatvorena vrata. U poslijeratno doba bilo je puno drugih prioriteta u državi, ali Mandica je uvijek inzistirala na uključenju osoba sa spinalnom ozljedom kao aktivnih čimbenika u društvu, jer je svaka izolirana, zaboravljena osoba izgubljena kako za sebe samu, tako i za zajednicu. U to doba, uz Mandičin angažman počeli smo zajedno s drugim udrugama osoba s invaliditetom s prvim pokušajima osobne asistencije, prvo s ročnicima na civilnom služenju vojnog roka, a kad je obvezno služenje vojnog roka ukinuto, Mandica  i suradnici u SOIH-u uspjeli su uvjeriti tadašnju ministricu Jadranku Kosor kako je izuzetno bitno nastaviti izravnu pomoć osobama s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta pa je 2006. započet projekt osobne asistencije koji traje do danas.

Mandica nije bila vizionar samo u uvođenju osobne asistencije, već i cijelog niza drugih servisa u zajednici, poput peer counsellinga, zalaganja za uključivanje žena s invaliditetom i njihovu ravnopravnost kako u obitelji tako i u društvu, te u inzistiranju da se osobe s invaliditetom što prije i što kvalitetnije zaposle. Njezin osnovni životni cilj svakako se bazirao na tome da osoba s invaliditetom ne smije biti briga za društvo, nego da se svaka osoba može brinuti za sebe. Samo tako se može učiniti pomak i od objekta postati subjekt.

Njezin je utjecaj bio nemjerljiv – toliko je osoba iz raznih sfera društva dotakla svojom neposrednošću i energijom; toliko nam se ljudi nakon saznanja kako je preminula javilo, a da nisu bili usko vezani uz invaliditet i socijalu, da nam se gotovo oduzeo dah na momente. S njom se u HUPT-u moglo mnogo naučiti i svatko tko je htio – ne htio, kad je i otišao, bio je uistinu kvalificirana osoba s mnogim znanjima i vještinama. Tko ne bi želio imati takvu mentoricu?

Mandica je uistinu živjela častan život i nikad nije tražila nešto od drugih što i ona sama nije pružala svojim radom kao primjer. Ona je osoba koja nikad nije bila u kolicima nego na kolicima, koja je znala i u dubokim momentima neslaganja biti velika i ne zamjerati tuđe mišljenje kao osobni napad, što naravno nije baš čest slučaj. Ako je i bila na nekoga ljuta, to nije baš trajalo jako dugo. Nije željela da joj negativni osjećaji preuzmu život. Kad netko živi istinski načelno i moralno po svojim vjerskim principima, to nije nešto što se često vidi u današnje doba pragme i sitne politike pa joj je utoliko koji put bilo teže ostvariti neke od zadanih si ciljeva, ali dugoročno takvo načelo je moralno puno ispravnije i kad se jedanput dođe do nekih rezultata, oni su svakako u tom momentu prepoznati kao vrijednost od znatno šireg kruga ljudi.

Jedan od njezinih neostvarenih ciljeva bio je vidjeti otvorenje Spinalnog centra za koji se s grupom liječnika i spinalno ozlijeđenih zalagala još i prije samog osnivanja HUPT-a. Politika je uvijek kaskala za svojim obećanjima, i nadamo se kako će Spinalni centar u Varaždinskim Toplicama nositi njezino ime, jer ne može se odreći činjenica kako je mnogo toga za što se Mandica zalagala temeljeno na uspješnoj rehabilitaciji, na cjeloživotnom praćenju, kao i na kvalitetnoj radnoj, profesionalnoj i svakoj drugoj rehabilitaciji. Vjerujemo, da je postojao Spinalni centar i mogućnosti za intervenciju na vrijeme, da nas Mandica ipak ne bi prerano napustila. Hrvatskoj nedostaje toliko stručnjaka na jednom mjestu – za nas izuzetno bitnom, upravo zato kako bi se spinalno ozlijeđene osobe integrirale, i neoprostivo je da se s izgradnjom toliko dugo čekalo, da su Varaždinske Toplice tek jedna od lokacija u nizu, i da se već sada ne radi na izobrazbi cijelog niza ljudi u timu koji će taj Spinalni centar činiti uistinu Spinalnim centrom.

Nadamo se kako ćemo nastaviti – svatko u svojem tempu – Mandičinim stazama, kako ćemo nakon tolikih godina moći reći kako njezin rad nije bio uzaludan, da se ideje koje je imala nisu izgubile u neostvarenim snovima.

Počivala u miru Božjem i neka nam je uspomena na nju blagoslov.